1
ruke su moja violina.
my hands are my violin.
usklađeno ih mičem.
their movements are harmonised.
svaki trzaj ima svoj uzorak.
each twitch has its own imprint.
svaki trzaj ostavlja melakonični prizvuk.
each twitch leaves a melancholic undertone.
tragovi su posvuda…
traces are everywhere…
u usiljenim osmjesima.
within forced smiles.
pokušavam ostvariti njihovu realnost.
i’m trying to actualise their reality.
u toplim su riječima i utjehama?
are they to be found in kind words and consolations?
čak i mozak počinje raditi mehanički.
even the brain is starting to work mechanically.
čak i umjetnost ima svoju funkciju .
even art has its purpose.
tehnika je postala mojom utjehom.
technic became my consolation.
ruke su moja violina,
hands are my violin,
a instrumenti se njeguju.
and instruments should be nurtured.
i sav sjaj ostaje na vještini, vanjštini.
all the shine remains on the surface
da se prolaznici dive izložbama.
so that passers-by can look
da vide prošlost na tebi.
that exibition can become your personal history
kako si plesao do tada i tad pred njima.
the way you danced till then and there
svi znaju sve o tebi.
everyone knows all about you.
prave se…
and pretends…
kao da te znaju bolje od vlastite majke.
as if they know you better than your mother.
ti lutaš među osmijesima.
and you’re wandering around those smiles.
ne znaš koja faca je iskrena.
not knowing whose face the honest one is.